Srpska pravoslavna crkva danas slavi dan svog utemeljivača. Od 1840. godine Savindan se slavi kao školska slava. Sveti Sava je slavljen i kao zaštitnik zanata.
U srpskim pravoslavnim hramovima na današnji dan se proslavlja spomen osnivača Srpske pravoslavne crkve. Sveti Sava je svoju otadžbinu preporodio i prosvetio, bio učitelj pobožnosti i čestitosti.
Praznik Svetog Save jedan je od najvećih hramovnih i porodičnih praznika, svetkuju ga mnoge zanatlije, a proglašen je i za školsku slavu.
Svetom Savi rođeno ime je Rastko Nemanjić. Bio je raški plemić iz vladarske porodice Nemanjića, najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, uticajni diplomata i prvi srpski prosvetitelji i arhiepiskop autokefalne srpske žičke arhiepiskopije, zakonodavac, književnik i hodočasnik, ali i pre svega, bio je utemeljivač srpske crkve, države i školstva.
Dan kada je umro – 27. januar 1236. godine crkva je ustanovila kao praznik kojim se obeležava njegov život i delo.
Njegovim ustoličenjem za arhiepiskopa 1219. godine utemeljena je i autokefalna Srpska pravoslavna crkva.
Sveti Sava se smatra začetnikom srpske srednjovekovne književnosti, pa je stoga i zaštitnik prosvetnih ustanova.
Zajedno sa ocem Stefanom, zamonašenim kao Simeon, sveti Sava je osnovao manastir Hilandar i izgradio još 14 manastira, zbog čega je ostao zabeležen kao ktitor prve srpske duhovne zajednice na Svetoj gori. Sava je preminuo 1235. godine u bugarskom gradu Trnovu.
Knez Miloš Obrenović je 1823. godine naredio da se Dan Svetog Save obeležava kao školska slava u Srbiji.
Sveti Sava je ustanovljen kao školska slava na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu, 2. januara 1840. godine, odlukom Sovjeta Knjaževstva Srbskog i iste godine proslavljan u Kragujevcu i Beogradu.
U odluci Popečiteljskog presvještenija predstavnici državne i crkvene vlasti propisali su da se Sveti Sava proglašava za patrona svih naših škola i da se od tada mora svečano proslavljati.
Sveti Sava je napisao manastirske tipike – Karejski, Hilandarski i Studenički tipik. Prevodio je sa grčkog i posrbio važne pravno-teološke tekstove, Zakonopravilo, što je prevod Justinijanove Šeste novele. To važno pravno delo određuje odnose crkve i države putem takozvane simfonije.
Prevodio je Hipokrata i Galena i prikupljao srednjovekovne medicinske zapise, od kojih je nastao Hilandarski medicinski kodeks. U Hilandaru je 1198. godine osnovao prvu bolnicu.
Izdvojio je najvažnije iz srpske tradicije, oplemenio je i povezao sa najvećim duhovnim i civilizacijskim dostignućima svog vremena. Veoma mlad, oko 1192. godine, otišao je u Svetu Goru gde se zamonašio u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon.
U Nikeji je 1219. od vizantijskog cara Teodora Laskarisa i vaseljenskog patrijarha Manojla I Haritopula izdejstvovao autokefalnost (samostalnost) srpske crkve i srpsku arhiepiskopiju, za čije je središte odredio manastir Žiču.
Bio je neobično vešt i u državno-diplomatskim poslovima. Godine 1208, u manastiru Studenici nad očevim telom, koje je preneo sa Svete Gore, izmirio je svoju zavađenu braću Vukana i Stefana.
Preminuo je u tadašnjoj bugarskoj prestonici Trnovu 25. januara 1236. godine, na povratku iz hodočašća u Jerusalim, posle jedne diplomatske misije za Bugarsku arhiepiskopiju. Prema zapisima iz tog vremena, glas o njegovoj smrti stigao je u Srbiju 27. januara, pa se u SPC na taj dan služe liturgije.
Njegove mošti su iz Trnova prenete i sahranjene u manastiru Mileševi 6. maja 1237. godine. Mošti je spalio Sinan-paša 1594. godine na Vračaru. Na tom mestu sada je spomen-hram posvećen Svetom Savi.
Izvor: Brif.rs